Pojest ću sve kolačiće...

petak, 14.08.2009.

u, gle, stepla sam s prve. mislim da mi je ovo prvi put kaj mi je to uspelo..jeeeij..:( da... sedim si za kompom i igram waka-waka...u četiri sata ujutro. krt spi ko beba.. ne mogu vjerovati da je samo tak otišel spat. samo...se okrenul i otišel spat. jednostavno... otišao si! možda ne fizički, ali otišao si... znam da se često ponašam kao kakava drama queen... istina... al nisam mogla podnesti "paljbu istine" koju si sasuo na mene kad sam rekla koji dojam sam dobila. oke, kažeš da si to umišljam. čekaj, ako si rekao... da ja to...ne znam, ne mogu se sjetiti... i oke, možda i jesam ja dramatizirala i možda jesam pretjerala, ali shvati da mi je bilo teško... ti si bio prvi koji je rekao da ćete me naučiti, azatim si bio prvi koji je "izgubio živce". očekivala sam malo više od tebe... aha, rekao si da "nemam ja ništ očekivati"... jako lijepe riječi. jako su godile, znaš... i ne znam koga vraga radim sad tu kod tebe, nepojmljiva mi je pomisao da legnem kraj tebe i zaspim... tebi očito, to nije bio nikakav problem. mislim da bih ja trebala otići samo doma vlakom za pola sata. onda ćeš mi predbaciti da sam otišla... ali ti si otišao prije mene... samo si tako zaspao!!! kako si mogao?!?! k vragu, kako........ ne znam. ne znam. jednostavno... nemam ja ništa za očekivati, zar ne... sad ponovo dramatiziram, i izvlačim riječi iz konteksta... tako je. u pravu si... ali...rekao si da ćeš me naučiti. i sad mi kažeš da nisam imala pravo ništa očekivati od vas...
dramatiziram, zar ne... ali ti si otišao spavati, a ja sam ostala budna.... znao si da mi nije po volji. da, slažem se, vjerojatno jesam dramatizirala...ali nisi niti ti potpuno nevin...pogotovo zbog tona i razgovora kojim si mi se obratio prije nego si otišao spavati. ja to... ne želim... ne mogu se osjećati ko govno kad mi to kažeš, i onda ljepo odeš spavati. okreneš se i zaspiš!!! jednostavno... utoneš u san. i sad hrčeš, tako spokojno... i iskreno, boli te kurac za to kaj si ja mislim.
najradije bih zavitlala šalicu u zid da te prenem iz tog tvog spokojnog sna! najradije bih... te odalamila po glavi... samo otišla bez riječi... bih...ali neću. barem ću te probuditi i reći ti da idem. ne mogu više. cijelo vrijeme kad ti spavaš ja se osjećam ko da me netko udaril nogom u trbuh... hehe...smiješno koliko često koristim tu metaforu... zaista... a iskreno... nemam pojima koji je to osjećaj kad te netko udari nogom u trbuh...
idem te probuditi... ne znam što će biti... nemam pojima... nadam se da ćemo se porazgovarati i da ću se ipak ušuškati tebi u krevet... nadam se... ali nekako... ne znam

|Komentiraj 0| Printaj| #|

utorak, 07.07.2009.

ne znam kako

Prošlo je previše vremena. Više nego što sam smjela dopustiti. Zanemarila sam svoju strast i sad to ne mogu prežaliti. Osjećam da je izbljedila. A tko nebi? Zanemarivši bilošto na tako dugo….predugo. Posvetih se „važnijim“ stvarima. Tako kažu. Posveti se faksu. Osiguraj si budućnost! Potrudi se sad da bi ti kasnije bilo lakše! Jao, kako je lijepo neukome! Živjeti od danas do sutra niti nije tako loše. Pretpostavljam. Ne bih znala. Lažu me, znam to. Neće kasnije biti lakše. Ma kakvi… naći ću ja već velike probleme koji će me tištiti i koji će mi ukazivati na to da je nekome drugome ipak lakše… nebrojeno puta čula sam kako nije pošteno kako neki ljudi lako prolaze kroz život… malo sreće, malo snalažljivosti, malo varanja i malo ulizivanja… takvi zaista dobro prolaze u životu… tako kažu… postižu dobre uspjehe na ispitima bez mnogo truda… stječu važna poznanstva koja su toliko lažna koliko i sve riječi ulizivanja izrečene u tu svrhu… da… kažu da lako prolaze kroz život… ne znam. ne osjećam da je loše to što se mučim. Da, teško mi je. Ponekad bih najradije sve zavitlala u zid i poslala nekud… ponekad… dođe dosta. Čini se da je trud uzaludan… ponekad.... čini se kao da se to sve dešava s nekom svrhom. Ponekad… ne znam… se čini da je tako u redu…

Nemam pojima gdje ću biti iduće godine… u zagrebu, nadam se… i nadam se da ću i dalje šiziti nad mojim meni tako dragim i mrskim faksom… šiziti zbog neorganizacije i uživati u društvu s faksa… mučiti se da postignem nešto… svojom mukom. I sladiti se kad uspijem. Tugovati kad ne uspijem….
Nadam se da ću i dalje imati taj zagrljaj na raspolaganju …. Nadam se da ću postati bolja osoba. Radi njega. Da ću ga moći poljubiti i reći mu da ga volim… kako volim izgovarati te riječi… kako volim tu čupavu glavu… ponekad je čak i uredna… al ne zadugo, na sreću… sviđa mi se čupav. Nadam se da ga neću uzimati zdravo za gotovo kao što sad osjećam da sam počela… ne sviđa mi se to. Ne sviđa mi se što sam ga povrijedila… grozno mi je gledati ga tako zamišljenog… ali ne znam kako da mu pomognem.. ne znam kako da sebi pomognem… ne znam kako da prešutim neke stvari… ne mogu. Takva sam. Reći ću pa ćemo oboje biti povrijeđeni. Ali znat ću da je to zato jer… jer ne želim ništa skrivati od njega.
Zašto ga volim? Jako dobro pitanje… kad bih barem znala odgovor… ima čokoladne oči… ima šiiirok zagrljaj… ne boji se uhvatiti me za ruku… voli se igrati… uvijek je tu kad ga trebam… možda ponekad trebam malo očitije reći da ga trebam.. ali tu je za mene… ne želi me razočarati… znam da će mi ispričati što god će ga mučiti… trpi me pred ispite kad sam sama sebi nepodnošljiva… posluša sve moje mušice i nastoji ih razumjeti. Čak kad ih ni jedno od nas ne razumije… on nekako…shvati. I pomogne mi… toliko ga volim… a imam osjećaj da ja ništa za njega ne činim… želim… želim nešto… želim mu pokazati koliko mi znači. Ali nekako je sve postalo standardno… voljena sam… i ne znam to cijeniti… osjećam neki nemir u duši…

|Komentiraj 0| Printaj| #|

četvrtak, 29.01.2009.

za mog dinu

Dragi moj dečko. U trenucima kad ti ležiš tam u bolnici, a ja sam tu sama u krevetu i razmišljam o tebi, odlučih napisati ovo. Iskreno, nemam pojima kaj bude ovo ispalo. Možda još jedna tipična moja čičkarija…
Ljubavi moja… samo ti hoću reći da te volim najviše na svijetu. Ali, ti to znaš. Nema veze. Nikad nije dosta ponavljanja. Reći nekome koliko ti je stalo do njega? Kako to učiniti? Koje su to riječi kojima mogu izreći taj osjećaj u sebi? Jedino što mi dolazi na pamet je leći si pored tebe. Staviti glavu na tvoje rame i jednu nogu staviti preko tvojih nogu… i osjetiti tvoju ruku oko mojih ramena. Osjetiti kako me čvrsto držiš i čuvaš i znati da me nikome ne daš. Rame savršeno za mene, sjećaš se? U ovom trenu toliko mi fališ da to mogu fizički osjetiti. I kad se sjetim da te sutra vidim… ljubavi moja, volim te. Te čokoladne, meke oči. Taj vražji seksi pogled… onaj seksi osmijeh kad se nečeg sjetiš… znaš onaj, napola lijen. Sve one minute utrošene na međusobne šutnje… znaš o čemu pričam… volim tvoje ruke. One koje pokazuju da sam tvoja. Koje su u pravo vrijeme na pravom mjestu. Posvuda. Baš posvuda. Onaj tren kad si mi rekao „samo me zagrli“. Od svega, ti odabereš to. Srce mi je bilo prepuno. Imaš pravo. Nije ono što je bilo – mnogo više je. Kad si u meni i zagrliš me. Kad me posesivno privineš sebi i poljubiš me. Kad me priklještiš na zid i ne daš mi izbora… kad sam zarobljena i jedino kuda mogu je k tebi.
Ljubavi… ne znam koliko će to trajati. Ne znam ako je ovo trenutno, ako je trajno, ako će opstati… nema smisla misliti što će biti za ne znam koliko… samo ti mogu reći da ni s kim drugim ne bih htjela proživljavati ovo sve. Ljubim…

|Komentiraj 0| Printaj| #|

četvrtak, 01.01.2009.

samo legni pored mene

Jesi li se ikad osjećao kao da stvari izmiču tvojoj kontroli? onako, da ništa ne ide kako treba? da znaš da je sve u redu, ali ne možeš se oteti dojmu da ti to ipak ne zaslužuješ? nisi, zar ne.
nesposobna za zdravu vezu, prolazi mi glavom. znaš, kad nešto radim, radim to do kraja... kad volim, volim do krajnosti. čovjek bi mogao pitati što je lošeg u tome? u ljubavi do krajnosti... reći ću ti... mnogo toga. ležala sam tamo i čekala da dođeš. došao si i legao kraj mene...ja sam plakala. ti nisi ništa primijetio. otišao si, ja sam ostala.
bio si tamo, pričao o stvarima o kojima ja pojima nemam. gledali smo film..ti si uživao, ja nisam... i ponovo shvatih da nemamo ništa zajedničko. je li moguća ljubav između dvoje ljudi koji nemaju ništa zajedničko?
umorna sam od scenarija da sam ja "povrijeđena", ti me saslušaš i na kraju se ispričavaš. umorna od toga da kad stvari ne idu po mom, osjećam kao da "si se udaljio". umorna od svih blesavih malih bolesnih ljubomora koje me hvataju kad se posvećuješ nekome drugome... kažem ti, to nije zdrava ljubav. rezultira time da se ja osjećam loše, a potom i ti jer misliš da je to tvoja krivnja. ne želim biti uzrok tome. ali jesam.
samo mi reci što da radim. samo reci i hoću. jer očito moje odluke nisu dobre. ne želim tako dalje. ne mogu tako dalje. pomozi mi.

|Komentiraj 0| Printaj| #|

četvrtak, 11.12.2008.

želim... mislila sam... ne

I won't let you down.
Znam to. 4 ne baš bajna mjeseca. Mjeseci koji su bili, pa, recimo, naporni. Ni približno zanimljivi koliko sam očekivala. Teži nego što sam očekivala, a očekivala sam teško. Fali mi uzor. Rutina ubija. Rutinski, usamljeno… 4 mjeseca prilagodbe.
Nisam mislila da ću to biti ja. Mislila sam da ću ja biti zadnja, da ću ja izvisjeti, da ću ja morati naći nove prijatelje, da ću se ja promijeniti, da ću ja osjetiti čari velikog grada… nije mi ni na kraju pameti bilo da ću upravo ja biti ona kojoj će u tom prokletom gradu biti toliko teško… Ovaj grad volim i prezirem. Prezirem tu nevidljivost među ljudima. I volim je. Prezirem gužvu. A uvijek sam je voljela. Faks me nije razočarao. Valjda zato što nisam očekivala previše od njega. Kako percepcija zna zajebati stvar. Ili je poljepšati. Ma, jebiga. Želim ići na ples!

|Komentiraj 0| Printaj| #|

subota, 06.12.2008.

Once again

Jednom sam pisala kako mi se mozak pretvorio u tekuću sivu tvar. Bilo je to prije dvije godine. Sjećam se, žalila sam se kako mi se ništa neda, kako mi je svjededno za sve, nemam volje ni za što, ništa me ne uzbuđuje, ni zbog čega se ne veselim.
Na žalost, moram reći da se situacija ponovila. Ne znam, možda mene to hvata u određeno vrijeme u godini, možda je to samo umišljaj..?
Muči me taj osjećaj nemoći koji me obuzima kad se sjetim da trebam učiti… kad se sjetim s koliko lakoće i žara sam nekad pisala, a sad me uhvati muka pri samoj pomisli na pisanje jer mislim da ja to više ne mogu.
Žalim za tim. Zbilja žalim. Jedostavno, ispada da postajem potpuno prosječna žena. Jer, svidjelo se to meni ili ne, postajem žena. Već sam ovaj smrdljivi i bučni velegrad počela nazivati domom, ovaj stan kojeg sam se grozila, postao mi je domom. Uredila sam ga, dala mu „ines štih“ i sad je ova soba zaista moja. Nije više neka neodređena bijela soba…
Ali u ovom gradu ima toliko konkurencije! Toliko je pametnih ljudi! Toliko maštovitih, kreativnih duša koje su disciplinirane, koje znaju što trebaju… toliko ljudi koji rade ono što vole, koji studiraju ono što vole, onih koji znaju što žele u životu. Toliko ljudi kojima se divim, od kojih bih mogla učiti… toliko njih, ali nitko zaista tu. Nitko pristupačan da bi mi pokazao kako to radi, da bi me uveo u redove te „želje“ za znanjem i uspjehom…
Nisam nikad bila prosječna. Uvijek sam bila među boljima. I sad sam došla među još bolje od sebe. I trebala bih se tome radovati, biti sretna što sad imam još više motiva za daljnje napredovanje, za želju…. Imam puno više „pozitivne konkurencije“, ali umjesto da me ona povuče za sobom, postigla je suprotan učinak… umjesto da se dižem zajedno s njima, ja sam počela tonuti… počela sam se udaljavati od njih i sama od sebe…
Svejedno mi je za sve… bojim se potruditi jer će ispasti da još uvijek ima boljih od mene, ili da ni to nije dovoljno.
Koja glupa glava. Kao da mi nitko nikad nije rekao da će uvijek biti onih koji će biti bolji od mene. Možda će oni biti predaniji, možda će imati više sreće… možda je se više tome posvetiti, ili će im baš ta stvar više ležati… ali uvijek će ih biti. Isto tako, uvijek će biti onih kojima ide teže nago meni. Koji će možda raditi više od mene, pa neće imati rezultate popput mene… napisala sam u trećem razredu na bilježnicu iz kemije: „Genij je 1% talenta i 99% znoja…“ Znači li to da sam onda već pomalo slutila što me čeka? Prema mom sjećanju, za taj studij sam se odlučila tek 6 mejseci prije prijamnog… ali tko zna… možda sam u podsvijesti uvijek znala da ću jednog dana zaista upisati nešto s kemijom… vjerujem da ima razlog u životu za sve. Ne mora to biti neka velika stvar… neka. I male su potrebne. Više puta potrebnije od velikih. Željela bih da mi netko sutra stavi šibu u čizmu..:( Ali neće.. jer nisam više dijete…
Kad sam bila u srednjoj školi, čula sam da je na faksu teško. Nije me to plašilo, to me pomalo i veselilo. Jer ja sam bila radnik. Ja sam znala što trebam i sjela sam i to naučila. I rezultati bi došli sami po sebi… kako je zapanjujuće da smo u određenom trenu uvjereni da se nikad nećemo promijeniti… i prema tome onda počinjemo raditi neke dugoročne planove, a kad jednom u budućnosti zaista i ostvarimo to što smo isplanirali, čudimo se kako nam to nije donijelo toliko zadovoljstva koliko smo očekivali. Čudimo se što ponekad stvari i ne idu onako kako smo očekivali… a to smo očekivali zato što smo to toliko željeli i što nam je to toliko značilo… eh, ljudska glavo, kad ćeš shvatiti da se život najviše voli igrati onim stvarima do kojih ti je najviše stalo? Kad ćeš shvatiti da u životu ne treba previše planirati? Kad ćeš shvatiti da život treba uzimati s popriličnom dozom smijeha i zajebancije? Kad ćeš shvatiti da je život poput djeteta? Zaigran i nestašan? I ne možeš ga promijeniti… možeš se prema njemu odnositi strogo i s disciplinom i možda ćeš uspjeti dobiti nešto mirniji život, ali nećeš promijeniti njegovu suštinu… on će još uvijek biti nestašan i zaigran…
Nije li bolje onda se pozabaviti njime na ležerniji način, smijati mu se i igrati se s njim… a u onim rijetkim trenucima kad je to potrebno, odnosiš se prema njemu s disciplinom… nitko ne voli razvijati se sam. Svakome trebaju smjernice. Bilo da je riječ o nestašnom djetetu ili o vlastitom životu.
Vidi mene, ponovo pametujem sama sebi. Ali sad ima jedna sitna razlika. Smiješim se u sebi. Smiješim se jer sam se barem na nekoliko minuta uspjela vratiti u ono vrijeme kad sam pametovala sama sebi i na blogovima drugim ljudima.
Možda ipak još ima nešto od one sanjarske djevojčice koja je na pitanje što će biti kad odraste odgovarala „teta u laboratoriju“. Koju je fascinirala bijela kuta i epruvete, kapanje nečega u nešto iz čega se izrodilo nešto treće.
Neću reći da mi je lijepo studirati. Nisam oduševljena kao što sam mislila da ću biti. Ali faks mi je odličan. Naravno, ima dosadnih predmeta, ima zanimljivih…
Stvar je u tome što sam ja svoje studiranje zamišljala s puno zanimljivih ljudi i prijatelja, i zamišljala sam da ću imati nekoga svoga… tko će biti sa mnom u zagrebu… ali rijetko kad stvari ispadnu tako kako ih zamišljamo. Sad imam nekoga svoga koga obožavam, ali on nije sa mnom u zagrebu. I to mi toliko otežava studiranje! Toliko je teško, a nisam ni slutila da će tako biti! Naravno, ZNALA sam da će biti teško… pih, ali svi smo mi jaki na riječima, a kad dođe do stvarnih događaja…. Eee, onda se čovjek poznaje… bojim se da sam podbacila u toj kušnji.. ne držim se dobro. Nisam se iskazala… mislila sam: „ah, barem ću se učiti pa da ne mislim na to koliko mi fali“. Ipak to je mnogo jednostavnije reći nego učiniti. I ponovo sam samo jaka na riječima, misli mi se sastoje od „trebala bih ići učiti“ i „k vragu, neda mi se“, ali ja samo sjedim i tupo zurim u tv. Ili se zavučem u svoj topli krevetac u kojemu mi on fali i omotam se i spavam… bježim iz krute realnosti u snove, a već sam prevelika da bih se svaki put kad bi mi bilo teško ili kad mi se nešto ne bi dalo pokrila poplunom po glavi.
Vrijeme je sa se počnem ponašati kao djevojka od 19 godina koju bi se već moglo zvati i ženom. Vrijeme je da prestanem maštati o ženi kakva bih mogla biti, nego takva i postanem. Ali treba raditi. Treba sjesti, odreći se nečega u tom trenu 100 puta ugodnijeg i raditi ono što se mora raditi. E, takva bih žena htjela biti. A kasnije se punim plućima posvetila onima koje volim i bila zadovoljna sobom što sam uspjela napraviti ono što trebam i znam da i oni koje volim osjećaju moje zadovoljstvo i time je i njihovo veće…
I sad mi treba neki spektakularan završetak…heeeem…
Jedva čekam božić. Lampice i bor. Možda ga neće biti ovdje, ali doma će sigurno biti…

|Komentiraj 0| Printaj| #|

nedjelja, 12.10.2008.

Ma jedan veliki WTF?

U zadnje vrijeme često mi glavom prolazi misao kako sam sad odraslija. Nerijetko mi se desi da na usklike nekog društvanca iz tamo nekog kuta u kafiću u petak navečer pomislim „ah, djeca“. Ne znam zašto onda uvijek to pomislim u negativnom kontekstu. Još malo i postat ću jedna od onih „baba koje te grdo gledaju u tramvaju ako slučajno sjediš“ i pričaju kakva je današnja mladež… neki dan uhvatila sam se da s društvom na faksu pričamo o tome „kakva je današnja mladež“. Kao da je neka beneficija biti stariji od šesnaestogodišnjaka kojima je u životu apsolutno sve moguće. Možda smo u podsvijesti samo zavidni njima jer oni još mogu birati, dok je velika većina nas odabrala. Naravno, ne određuje ta jedna odluka naš cijeli život, ali određuje nas kao osobe i način na koji ćemo se postaviti.
Primijetih da ne znam više pisati. Ne sjećam se kad sam zadnji put napisala neki tekst nakon čega bi mi srce ubrzano počelo lupati od…sreće? Uzbuđenja? Ne znam, znam samo da mi fali taj osjećaj. Ne sjećam se kad mi je zadnji put srce ubrzano kucalo od biločega…. Sve je tako predvidljivo. Spremna sam na većinu toga. Ne mogu reći na sve jer nikad ne možeš biti spreman na sve… ali većina toga je tu. I većina toga se desi po predviđanjima… što uopće ne mora biti loše. Ali fali mi ono uzbuđenje kojeg je bilo svako malo kad sam bila „u mlađim danima“. Danas mi svašta može dići živac. Uhvatih se da se pretvaram u razmaženo derište. Najgore od svega, što se to spontano događa… ne primjećujem to samo po postupcima koje činim, već i po osjećajima koji me obazimaju! A to je daleko gore… poput karijesa koji se neprimjetno naselio u cijeli zub, i kad odeš zubaru, izgleda kao mala rupica, ali kad otvori zub, unutra je sve gnilo. Ee, tak se ja osjećam. Da me to „nešto“ hvata iznutra! I ne znam kako da izvadim to glupo sranje van!

|Komentiraj 0| Printaj| #|

subota, 06.09.2008.

Kažu da bi kuhinja trebala biti najtoplije mjesto u kući. Iliti stanu, whatever. Stvar je u tome da se nekad davno obitelj okupljala oko ognjišta jer je tamo bilo toplo… i tamo su se hranili. A ljubav, povezanost i sve to skupa ide kroz želudac. Ili tako nešto.
Ljudi su po prirodi sebična bića. Jasno je to. Npr., ova stvar s blogom. Omogućuje nam da imamo svoje duge monologe, nitko nas ne prekida, i na kraju, kad smo gotovi, netko eventualno komentira ili izrazi svoj stav il mišljenje. Ali mi smo svoje rekli. Ljudi vole govoriti o tome kako se osjećaju. Ma, sva ona sranja da muški ne govore o osjećajima i te stvari… nije istina. Samo se treba naći osoba koja bi slušala.
Zapanjena sam količinom sebičnosti koju sam pronašla u sebi. Otvorenost je dobra stvar, ali pretjerivanje u dobrome nije poželjno. Da, muči me. Ne znam zašto. A znaš ti da me muči i to što sam onda toliko otvorena pa te s tim opterećujem? I opet iznova, preletavamo jedno te iste stvari, svaki put kad nešto ima veze s njom. Ma već sam je sita, i sebe i tebe toliko strpljivog da me svaki put iznova slušaš i uvjeravaš. Možda bi mi trebalo da se ejdnom jednostavno samo izdereš na mene i kažeš mi ono što podsvjesno želim čuti. Znam, znam da je to nerazumno! I bezveze! I PROŠLOST!!! I zaista ne znam u čemu je stvar, zašto me i dalje muči. Izgleda da ne možemo razgovarati ni o čemu drugome nego o njoj. Znaš što ja mislim? Mislim da moramo naći neke nove probleme kojima bismo se posvetili. Očito je da ja ne mogu bez toga. Bez rješavanja. Nečeg. Biločeg. I onda opet izvlačim to van.
Nemaš pojima koliko mi znači što si toliko iskren sa mnom. A ako ja to ne mogu podnijeti…. Moj problem. Trebala bih. kako ću se ja snaći u velikom svijetu u koji odlazim za samo par dana ako ne mogu podnesti potpunu iskrenost i to od osobe koju volim? I za koju znam da me voli i da mi želi najbolje i da mi nipošto ne želi nauditi ili me povrijediti… a možda je upravo u tome stvar.
Trebao bi mi reći da pretjerujem, da sam već prevršila granicu i da bespotrebno kompliciram! Nemoj biti jabuka!!!(to sam sanjala, odnosi se na zadržavanje osjećaja u sebi u svrhu izbjegavanja konflikata). Neću ti ništa pričati o tome. Nekako naši razgovori nakon mog pijanstva izgledaju tako da se ja ispričavam zbog prethodne noći. I to zato jer ponovo izvlačim nju na površinu. Neću više. Žao mi je. Jučer, dok je došla u kafić ona neka njena frendica… meni je tlak skočio. A obećala sam si da neće. A to je bila samo frendica!! Mislim da mi treba nešto da me trefi da prestanem. Puno previše udjela zauzima u našim razgovorima. Nema smisla. I evo, potroših još neko vrijeme i cijeli post na pričanje o njoj. Sva sreća što se ti nećeš sjetiti ovo pročitati. Ipak, bojim se da će prestanak razgovora o tome rezultirati kasnije potpunim prestankom razgovora o tome što nas muči, i onda ćemo se naći u situaciji da ćemo oboje biti jabuke i tako nesretni iznutra, a savršeno sretni izvana.
Bojim se. Prestravljena sam! Dolazi jedan od najtežih perioda u mom dosadašnjem životu. Umjesto da spremno prihvatim nove izazove, ja zatiskam oči pred tim. Selim se za manje od 10 dana, nit se trudim pronaći to konkretno mjesto kamo se selim, a kamoli da se počnem pakirati. Zato jer odgađam taj tren što je više moguće. Ne želim ići! Ali želim! Želim ići, ali ne želim te ostaviti… rekla mi je „Ines, to je to!“. Da. Znam da je. I eto. Bit će nasilno prekinuto. A ne znam, možda uopće nebi bilo tako da ne znamo unaprijed da imamo još malo vremena. Moramo isplanirati to kako spada… u četvrtak ivanščica, u petak…. Heeeem? Naći ćemo nešto. To barem nebi trebao biti problem.
Toliko onih „Što ako…“ mi prolazi kroz glavu kad se sjetim svog odlaska… što ako se jednostavno ohladimo jedan od drugog? Da, znam da onda neće biti tako teško…
Što ako ti nađeš neku koja će ti raditi društvo kad mene ne bude? Što ako se ja zatreskam u nekog starog profesora(inače se ne palim na starije muškarce…;))? Ili najgore od svega… što ako ćemo shvatiti da ipak tako ne možemo, znat ćemo da se volimo, ali i znat ćemo da je najbolje da pustimo jedan drugog? Duša mi se steže od same pomisli na to, al jednostavno prisutno je. Što ako ćemo uspjeti? Rekao si da se barem nećemo svađati. Da. Ali ja se ne sjećam neke naše svađe. Dobro, sjećam se jedne, ali smo je prebrodili… sad mi toliko treba da me spustiš na zemlju i kažeš mi da sam blesava i glupa što se zamaram nepotrebnim stvarima… i da… Što ako se ONA predomisli? Vjerujem ti. Ali sumnja je svejedno tu. Red bull votkice zbilja čine čuda. A što ako se meni tamo toliko svidi da neću imati vremena ni za što drugo, a neću toga ni biti svjesna? Što ako to ne prebrodimo? Što ako sve to ode niz rijeku…. Eh. Ne znam. Što ako… koja glupa sintagma. Bzvz. Što ako se zemlja prestane okretati?

|Komentiraj 0| Printaj| #|

subota, 31.05.2008.

"Nitko ne propušta priliku reći nam, ukazati na to kako je ovo zadnja godina srednje škole, kako će nam proći najbrže i NEKA UŽIVAMO!!"

Napisah ovo negdje u devetom ili desetom mjesecu. Onda sam bila na početku 4. razreda. a sad je, eto, kraj. ne mogu ne reći par riječi o tome. toliko sam razmišljala o ovom trenutku da bih se osjećala izdanom od same sebe da ne posvetim par riječi kraju. klišej, naravno, bili su u pravu.
4. razred... eeeehm... jedan od najtežih. jedan od najstresnijih. ovo je bila godina svađica. godina flegmatike. godina kad sam shvatila da je ipak najvažnije smijati se životu. oke, ne baš njemu. nego s njim. recimo tako. bilo je živciranja, ooo da! i te koliko! ali bilo je i zezancije! bilo je zamjerki i opraštanja. lagala bih kad bih rekla da mi je cijeli četvrti razred bio super. nije. niti blizu. ali, jedno mogu reći sa sigurnošću: sve ove četiri godine muke isplatile su se. zbog zadnjih par tjedana ponovila bih to sve još jednom. kad kažu da su nam ovo bili najljepši dani, bez prigovora bih to potpisala. ne znači to da neće biti još "najljepših". to bi bilo krajnje depresivno. jednostavno, bili su to posebni dani. i eto, sad je to sve gotovo! jednostavno, ne mogu vjerovati. maturalna je prošla onako, keks! plesali smo bosi po stolcima, krali smo ružice, podmetali ih u tuđe torbice, skrivali se, smijali se ko budale, plesali iako nas većina i ne zna plesati, pjevali ko ludi... ne mogu više ništa reći. trenutno sam pod dojmom i zato je sve ovo s brda s dola.. bit će bolje drugi put..

|Komentiraj 2| Printaj| #|

Who are they?!

yes Ma, znate što? Fali mi. Fali mi isprazno pisakaranje u ovaj prazno-virtualni prostor, virtualno druženje i uzdisanje nad nečijim postovima. jer, budimo realni, rijetko tko ostane pratiti ostale ako prestane pisati. možda koju stranicu ili dvije, sve dok i te osobe ne zatvore blogove... a onda ostajemo u čistoj realnosti, a to je pomalo kruto. ne sviđa mi se. vratit ću se. polagano. da. hoću. :)